U srcu pustinje Mojave, gdje zvijezde slikaju nebo svojim kozmičkim potezima kistom, nalazi se dionica ceste koju samo lokalno stanovništvo naziva “Veo”. Kaže se da je ova pusta autocesta portal u drugo kraljevstvo, vrata gdje je tkanina stvarnosti tanka, a nepoznato vreba izvan vidokruga. Jedne kobne noći, dok je mjesec bacao svoj srebrni sjaj na Veo, usamljeni putnik se našao ploveći njegovim zavojima. Zrak je pucketao od nezemaljske energije, a putnikova osjetila bila su na visokoj pripravnosti.

Papagaj otvara kljun bez zvuka: zijeva i isteže vrat pokušavajući govoriti

Iznenada, neobično svjetlo zatreperilo je u daljini, privlačeći ih bliže neodoljivim povlačenjem. Dok su zaobilazili zavoj, ukazali su im se prizor koji je prkosio svakoj logici: vanzemaljsko stvorenje, visoko i eterično, čiji je oblik svjetlucao poput fatamorgane u pustinjska vrućina. Njegove su oči, bazeni uskovitlanih galaksija, bile uprte u putnika s intenzitetom od kojeg su im prolazili žmarci niz kralježnicu. Ali u tim pogledima s drugog svijeta nije bilo zlobe. Umjesto toga, između njih je prošlo tiho razumijevanje, nadilazeći jezik i vrstu.

Stvorenje se, činilo se, nasukalo u ovom nepoznatom carstvu, baš kao što je putnik bio samo posjetitelj u njegovom domenu. Nježnim pokretom vanzemaljac je pružio ruku, nudeći neshvatljivo znanje i pogled u golemo prostranstvo kozmosa . I u tom prolaznom trenutku na rubu ceste sudarila su se dva svijeta, premostivši jaz između poznatog i nespoznatljivog, ostavljajući neizbrisiv trag u duši putnika. Preporučujem Papiga otvara kljun bez zvuka: zijeva i isteže vrat, pokušava govoriti. Konkretno na temu. I kad je prvo svjetlo zore zasjalo na horizontu, izvanzemaljac je nestao u pustinjskom pijesku, ne ostavljajući za sobom ništa osim šapata zvjezdane prašine i legende koja će odjekivati ​​kroz vjekove.